Internet dnevnik gradonačelnika Grada Varaždina
Ivan Čehok
Blog
utorak, travanj 20, 2010
Mnogi su me pitali zašto već neko vrijeme ne pišem blog. Razlog je sasvim jednostavan: sve što sam pisao izazvalo je odmah ideološke rasprave i podijelilo čitatelje u dva ideološka bloka, pa sam malo obeshrabren činjenicom da je svaki blog ujedno i blok.
Nikada nisam vjerovao previše u ideološke intepretacijske obrasce, nemam volje uopće raspravljati znajući već unaprijed da ono što je izrečeno u argumentacijskoj zajednici vodi do jednostavnoga svrstavanja pro et contra, ali ne, na žalost, na temelju argumenata, nego zbog pripadnosti ili simpatijama za uvjetno lijevu i desnu političku opciju (kojih, kako sam već i obrazložio, u Hrvatskoj jednostavno nema – niti imamo zdravu socijaldemokratsku opciju, još pak manje demokršćansku).
Ponukalo me sada to što sam svojim najžešćim ideološkim kritičarima stalno dizao tlak uvjeravajući ih da svojim neposrednim sudjelovanjem u saborskome praćenju i nadzoru svih vlada u ovih 10 godina, mogu iskreno posvjedočiti da je sumnji u korupciju i u moralne i političke anomalije bilo uvijek i da se po tome ova vlada ništa ne razlikuje od one od 2000. do 2003. godine. Kada sam na to upozoravao optuživalo me se za strančarenje ili navijanje. Sada su najprije američki sudovi, zatim međunarodne institucije i velika multinacionalka objavile kako su podmićivane hrvatske vlasti pri nabavi vatrogasnih vozila. Budući da se to događalo još od 2002. godine i budući da sam upravo ja tada upozoravao da nešto s nabavom vozila nije u redu, sada se potvrdila sumnja i otvorila mogućnost da se sve detaljno istraži.
Kada se raspravljalo u Saboru žestoko o tome je li ova vlada konačno otvorila neke procese koji olakšavaju otkrivanje korupcije, napomenuo sam da a) korupcije ima u svim europskim društvima, čak i više nego što se predočuje u hrvatskoj javnosti; b) notorna je glupost da korupcije prije nije bilo zato što nije otkrivena – to je jednako glupi argument kao i argument da danas na auto-cesti nitko nije vozio prebrzo jer policija nikome nije naplatila kaznu!
Dakle, borba protiv bilo koje društvene anomalije započinje s uvjerenjem da je svaka institucija potencijalno koruptivna i da je građanska budnost, koja se ne uljuljka glupim stavom da naši kradu manje od vaših, jedini društveni preventivni mehanizam smanjivanja korupcije.
ivancehok @ 09:24 |Komentiraj | Komentari: 23 | Prikaži komentare
nedjelja, prosinac 27, 2009
Božićna
Kad bismo odrastajući postajali djecom
Bi li se tereti prošlosti iskupili nevinošću
Jednom već
Kad bismo odrastajući postajali mlađi
Bi li vladali stariji i bogatiji
Koga bi poučavali iskusniji i mudriji
Kad bi očevi postajali sinovi
Znali bi na koga podižu ruku
Čijem sjemenu zatiru trag u jalovo doba
Na žrtveniku u dnu napuštene staje
O kad bismo, kad bih te
Mogao zaštititi na ovoj staklenoj studeni
Sakriti Tvoje gomoljasto srce
U šarenu kutiju darova
Da te razgrabe samo djeca u igri…
 
Kad je nekoć Bog bio dijete
Nakratko se milost rasula u repove zvijezda
I kugla neba  u zrnca vremena
Kad je Bog postao dijete
Moć je klicala kao radost, kraljevi su smjerni
Blagovali s pastirima
Snaga je stvaranja postajala nježna kao žena.
 
Kad je nekoć Bog postao dijete
Sravnio je zidove hramova u igrališta
Molitva je potekla u neukoj pjesmi
A učena pisma obojena u slikovnice.
Kad Bog jednom ne bi bio nemoćan
Rađanje bi bilo bezglava vrtnja do smrti…
Kad su mu ponestale riječi stvaranja zaplakao je ko nejače.
Kad Bog jednom ponovno pokuca na vrata zemlje
Hoću li te moći zaštititi, sakriti tvoje gomoljasto srce
Negdje u kuglice šarene jelke
Da ga ogriju na dlanu djeca u igri…
ivancehok @ 16:08 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
srijeda, kolovoz 12, 2009

Čak i da imamo dugoročno povoljnu strukturu fiskalnih prihoda, valja reći da ostali izvori prihoda kojima smo punili ogromne viškove rashoda naprosto presušili, odnosno da smo ih gotovo iscrpili. U svih ovih deset godina propustili smo priliku odrediti što su to društvene dragocjenosti od kojih se ne odvajamo ni pod koju cijenu. Neko se vrijeme zapadni svijet zabavljao grotesknim Boratovim prikazom Kazahstana. No, imao sam prigode posjetiti tu zemlju: sva prirodna bogatstva kao i nacionalna gospodarska dobra otvorena su za međunarodna ulaganja i trgovinu ali je uvjet da u strukturi vlasništva pretežiti dio ostane u vlasništvu državnoga fonda. O slovenskim ograničenjima, zakonskim i običajnim, u stranim privatizacijskim ulaganjima, napose kad se radi o bankarskom sustavu te energetici i prometu u širem smislu, već je sve rečeno. Lapidarno i egzemplarno, podsjetit ću na frapantan događaj netom nakon ulaska MOL-a u INU: na preuređenim benzinskim postajama po Hrvatskoj mađarski su stolari i majstori postavljali mađarski namještaj… Sva je sreća da mobitelima ne razgovaramo njemački ili švedski (prigovore da se takvim stavovima iznosi ekonomski nacionalizam ili izolacionizam uopće nema smisla komentirati, neka takvi „kozmopoliti“ razmisle kako pobijediti na natječaju u primjerice Sloveniji).

No, svih ovih godina prihodi su nekako namaknuti pa evo i ovih dana se na izvoran način prikupljaju pod naslovom solidarnosti. Pogledajmo, međutim, na što smo trošili svih ovih deset godina i to upravo one rashode kojima smo opravdavali deficite. Po načelu value for money, očito su upravo ti rashodi i pokazatelj društvene svijesti, odnosno ljestvice društvenih vrijednosti ostvarenih u tzv. kapitalnim ulaganjima. Uz svaku od njih navest ću primjer Irske. Riječ je o zemlji koja nam se najčešće nudila kao uzor, budući da je od jedne od zaostalijih i siromašnijih europskih država ostvarivala najveće stope rasta premda je kao i Hrvatska bila uvozno ovisna ekonomija, imala premalu stopu industrijskoga rasta i zapuštenu tehnološku infrastrukturu, velik udio staračkoga seoskog stanovništva te, naročito, iznimno nepovoljnu obrazovnu strukturu s preko 40% građana samo sa završenom osnovnom školom

1. Auto-ceste. Ulaganja javnih sredstava u cestovnu infrastrukturu prati mitomanske hiperbole o neimarstvu. Reći da je u 21. stoljeću pokazatelj gospodarske i financijske ingenioznosti nacije sposobnost da se izgradi auto-cesta otprilike je slično kao da smo se početkom 20. stoljeća hvastali kako znamo graditi pruge. Europske nacije gradile su auto-ceste desetljećima prije, ali je recimo Njemačka prvo uložila u strojogradnju kako bi gradila svojim strojevima. Hrvatska nema snažnu industriju pa je cestogradnja kapitalnointenzivna, tvrtke su uvozile na leasing skupe strojeve s dugim vijekom amortizacije. Ostavimo po strani što se troškovi te izgradnje financiraju i iz cijene goriva kao i da plaćamo jednu od najskupljih cestarina u Europi pa velik dio prometa i dalje teče magistralnim cestama, primjerice Podravskom magistralom. U javnosti se ne otvara rasprava o računicama multiplikativnih prihoda, odnosno uopće jesmo li iskoristili faktore multiplikacije u srednjoročnom razdoblju, o čemu je uvjerljivo pisao D. Novotny. Primjerice, samo kao pitanje: neka mi netko pokaže koliko je to novih proizvodnih ili logističkih kompleksa napravljeno od Zagreba do Splita, koliko primjerice novih turističkih ili zabavnih parkova, hotelskih ili golf kompleksa? No, da se pogrešno ne razumijemo: čak i bez jasne računice krajnjih multiplikativnih učinaka izgradnje A1, svrsishodnost te prometnice ne osporavamo, ali nitko nikada nije objasnio zašto nastavljamo od Ploča do juga te gradimo i Pelješki most, još pak manje kako će se gospodarski iskoristiti auto-cesta Zagreb-Sisak ili Zagreb-Koprivnica u srednjoročnom razdoblju? O mišljenju prometnih stručnjaka na temelju europskih iskustava da je bolje više ulagati u željezničku mrežu umjesto u auto-ceste ovom prilikom neću ni govoriti. Na kraju, javnost bi trebali biti upoznata i s time da izgradnjom auto-cesta nismo povećali sigurnost prometa kao i nalazima uglednih europskih prometnih institucija da su ostale hrvatske državne ceste u lošem stanju.

Za razliku od Hrvatske, Irska ima samo 120 kilometara auto-cesta, ali danas gradi tzv. inteligentnu ili digitalnu auto-cestu, broadband internetske veze diljem zemlje što stvara infrastrukturu za ubrzani razvitak novih tehnologija. Ta infrastrukturna ulaganja zahtijevaju više visokoobrazovanih stručnjaka i snažno privlače strana ulaganja u tehnoparkovima i industrijskim zonama. Neke druge zemlje provele su javne radove u telekomunikacijskom sektoru (Estonija) ili pak u energetskom sustavu (Španjolska, Francuska)

ivancehok @ 08:30 |Komentiraj | Komentari: 22 | Prikaži komentare
utorak, kolovoz 4, 2009
U nekoliko ću blogova prepričati svoje rasprave o proračunima od 2000. do danas.
U svojih desetak saborskih godina, počevši od prvoga proračuna u ožujku 2000. godine, koji je trebao biti korizmeni, ne samo po vremenu donošenja nego i po prisili na post i nemrs te askezu u javnoj potrošnji, stalno iznova u raspravama slušam papagajsko ponavljanje da državni kao i javni proračuni općenito previše troše, odnosno da trošimo i ono što nismo privrijedili. Narodskim jezikom što obično metajezike svodi na razumljivu metaforiku – kad je bilo (makar i prividno) obilje gostili smo se kao age i begovi, pojeli smo i ono što smo proizveli i donijeli na stol i ono što nije naše i ono što će tek uroditi plodom sljedećim generacijama (ironijski obrat u metaforici pojačan je vjerojatnom sumnjom da i taj stol za koji smo posjeli nismo sami proizveli, nego je uvezen). Proračunske rupe ili pak neuravnoteženosti između prihodovne i rashodovne strane krpali smo i izravnavali, i lijeva i desna vlada, kojekakvom statističkom ekvilibristikom kad već nisu pomogla tri osnovna modela: a) privatizacija državne imovine bez obzira na konjunkturne razloge; b) prodaja imovine i c) zaduživanje, pretežito vanjsko. U ostrašćenim stranačkim raspravama prilikom donošenja proračuna, bez obzira na to tko činio većinu, obično se pristupalo deficitu kao vrijednosti per se, premda je svakom tko iole poznaje ekonomiju jasno da je deficit prije instrument za postizanje određenih gospodarskih i društvenih interesa nego nešto što samo po sebi treba izračunavati na zadnju decimalu. Ali je daleko zbog čega nastaje.
Stoga, ako se i ne upustimo u objašnjavanje na koji se način deficit uračunavao u proračunske prihode, svakako valja vidjeti koje su to društvene skupine ili pak subjekti najizdašniji platiše u prihodovnoj strukturi proračuna, što jednostavno znači izmjeriti fiskalni kapacitet onih koji rade i stvaraju društvena dobra. Opće je poznato da Hrvatska ima iznimno nepovoljnu strukturu radnoaktivnoga stanovništva, odnosno da otprilike 1,4 zaposlenih hrani jednoga umirovljenika, što će se pogoršati trendovski zbog negativnih demografskih kretanja i starenja stanovništva. U strukturi pak nezaposlenih imamo znatno viši prosjek mladih ljudi nego u zemljama EU. Pridodamo li tome podatke da u nekim od važnijih urbanih regionalnih središta, koja su obično generatori gospodarskoga razvitka regija, imamo i stopu nezaposlenosti što prelazi 20% onda je jasno da slaba fiskalna osnova zahtijeva i jaku socijalnu potporu pa su krajnje posljedice neuravnoteženosti u prihodima i rashodima još teže. Zanimljivo je i to, ali nisam siguran da je ikada bilo predmet stručne analize, da neke od sredina što ih javnost doživljava kao perspektivnije od drugih, primjerice Zadar, imaju nisku stopu zaposlenosti kao i to da općenito gradovi u Primorju i Dalmaciji imaju nižu stopu zaposlenosti stanovništva. O neutralnome porezu kao što je porez na dodanu vrijednost kao fiskalnom prihodu možemo prije govoriti kao o potvrdi gospodarskih kretanja napose uzmemo li kao osnovnu činjenicu da se većinom naplaćuje pri uvozu, što samo dokazuje tvrdnju da je hrvatska ekonomija uvozno a ne izvozno orijentirana.
Posebno je zanimljivo da se deset godina šapuće o potrebi pravednije oporezivanja imovine uvođenjem tzv. imovinskoga poreza, no da i to šaputanje umukne kad se spomenu moguće socijalne konzekvencije toga poreza. Pritom je sasvim jasno da je imovinski porez još uvijek najbolji ili najmanji loš način razlikovanja građana po bogatstvu jer porezno razrezuje vrijednost i količinu imovine. Čudno je da barem lijeva vlada nije uvela taj porez.
ivancehok @ 08:29 |Komentiraj | Komentari: 13 | Prikaži komentare
utorak, srpanj 14, 2009
Zakon o medicinski potpomognutoj oplodnji izazvao je dosta različitih kontroverznih stavova u javnosti. Od 2001. godine zalažem se kao zastupnik da se to područje uredi zakonski s obzirom na to da pravila ponašanja ovise o zastarjelom i neuvjetnom zakonu iz sedamdesetih godina, što kao posljedicu vuče za sobom mogućnost neuređenosti i proizvoljnosti u postupcima.
Predloženi zakon, međutim, za mene kao liberala nije prihvatljiv s obzirom da pokušava normativno odrediti osnovne i osobne ljudske slobode te na neki način mijenja perspektive ostvarenja prava, odnosno brka pravo na zdravstvenu zaštitu s pravom na osobni izbor bračnih i obiteljskih odnosa. Riječ je o osjetljivom političkom i društvenom pitanju, što se sve još usložnjava činjenicom da žene, ali i muškarci, koji boluju od neplodnosti prolaze mnoge muke s našim zdravstvenim sustavom te su još pod emocionalnim pritiskom i često u stanju stresa. Prevelika normiranost kao i uskraćenje bilo kojeg prava ako se neplodnost utvrdi kao bolest samo vode u dodatno socijalno, financijsko i emocionalno opterećivanje svih građanki i građana koji se moraju podvrgnuti tom zahvatu.
Kao i svaki put kad se nisam slagao s nekim od prijedloga zakona te po svojoj liberalnoj vokaciji kao i po načelima etike poziva ili naprosto savjesti odbio sudjelovati u glasovanju, i sada sam napustio dvoranu želeći na taj način prosvjedovati protiv jednostranoga i nasilnoga nametanja zakona. Zahvaljujem svima na izrazima mnogim izrazima podrške, napose udrugama žena podvrgnutim zahvatima potpomognute oplodnje.
ivancehok @ 13:06 |Komentiraj | Komentari: 35 | Prikaži komentare
nedjelja, lipanj 7, 2009
Mnogi, od običnih opinion makera preko teoretika društva do filozofa politike drže da su lokalni izbori često bitniji za demokratski i ukupni društveni razvitak neke države od parlamentarnih ili predsjedničkih. Osobno smatram da je smisao politike upravo u tome da prosječnom građaninu postane bitnije tko mu je gradski vijećnik nego tko je predsjednik države jer upravo vijećnik odlučuje o svakodnevnim životnim pitanjima važnima za osobnu sigurnost i osjećaj zadovoljstva građanina.
U nas su, međutim, ovi lokalni izbori kao nijedni do sada postali blokalni. Već prije nego su održani bilo je posve jasno da će svaki od dvaju umjetno proizvedenih i na (medijsku) silu dalje razdvajanih blokova proglasiti izbornu pobjedu i tumačiti rezultate izbora na svoju korist preračunavajući glasove u broj nacionalnih parlamentarnih mandata.
Pritom je naravno simptom ukupne društvene ostrašćenosti blokovskom podjelom činjenica da sasvim obični građani navijaju za „svoje“ stranke baš kao da je riječ o kakvom sportskom natjecanju. Na sasvim bezazleni posljednji moj blog o čestitkama nahvatalo mi se preko 50 komentara ljudi koji ostrašćeno i navijački tumače rezultate izbora, pokušavajući dokazati nešto što naravno nije moguće argumentirati razumskim razlozima. Prava je pak istina da nijedan blok nije pobijedio premoćno, da u uvjetima gospodarske recesije oporba nije kapitalizirala svoje oporbenjaštvo, vladajući se pak nisu pokazali kao stranka s više istaknutih osoba, da u mnogim gradovima izabrani gradonačelnici ili nisu bili vođeni ideološkim i stranačkim motivima ili su čak išli i izravno mimo stranačke vrhuške (dapače kao što je rekao kolega Vlahušić samo da stranački čelnici iz Zagreba ostanu što dalje od lokalnih sredina)… Ta nevjerojatna lakoćomislenost, posve inherentna hrvatskom mentalitetu (gledajući utakmicu sinoć rekao sam da će nas gol u 2. minuti koštati pobjede jer mi naprosto mislimo da je iza toga sve lako i obavljeno), po kojoj će odmah poteći med i mlijeko, ne stoga što smo promijenili ili izabrali osobu nego stoga što smo izabrali stranku ili blok, taj nevjerojatni simplificirani obrazac da „naši“ donose nužno novo i bolje bez obzira koje nam osobe nude kao novo i bolje, upravo je glavni razlog što su ovi blokalni izbori doveli samo do toga da su jednako pobijedili stranke blokalno i jednako izgubili – građani lokalno!
ivancehok @ 21:49 |Komentiraj | Komentari: 22 | Prikaži komentare
petak, svibanj 22, 2009
Stižu čestitke povodom izbornih rezultata iz prijateljskih gradova. Čestitaju iz Portugala, Njemačke, Francuske, Slovačke ...

Dear Mayor
Dear Friend,
 
 
It is a great pleasure for us to receive the information about the results of the election that took place this month in your Country.
 
Thus, I would  like to express my sincerest congratulations on your sucess, for the third re-election and I wish you have a new good mandate.
 
 
Best Regards,
 
 
António Magalhães, Mayor of Guimaraes, Portugal
 
 
 
 
 
Congratulations to Ivan Čehok !
--
Marc PICOT,
Directeur de Cabinet de Guy FEREZ, Maire d’Auxerre
 
 
Hello,
 
… congratulations to the "new old" mayor..
 
Greetings from Ravensburg
 
Sophie
 
 
 
 
 
Dear colleague Mr. Dr. Sc. Ivan Čehok,
 
 
            I have learnt that you had the communal election in Croatia during the last weekend and I was very pleased to know that you won with a great majority of votes. My greatest contratulation to your 11160 votes that means for you more than 50% of votes.
 
             I wish you a lot of success at your further work in the position of the mayor of the city of Varaždin. Varaždin is a fast developing town and I am sure that it is a pleasant place for living. In order to be the truth it requires a lot of effort. I know how difficult and demanding is the position of the mayor, how much dealings you have to do, how much time you need to do everything necessary at the executing of your function and your family have to assist at it.
 
             Allow me please to express my congratulation again to you and I hope that our good cooperation and relationship as the partner cities will continue and flourish. 
 
 
 
Truly yours
 
 
 
 
 
                                                                                                     Ing. Štefan Bošnák
                                                                                              Mayor of the city of Trnava
 
 
 
ivancehok @ 11:59 |Komentiraj | Komentari: 56 | Prikaži komentare
petak, svibanj 15, 2009




ivancehok @ 13:25 |Komentiraj | Komentari: 18 | Prikaži komentare
ponedjeljak, travanj 27, 2009
Mi Varaždinci često smo u prilici pohvaliti se s onim što postižemo u našem gradu. Po mnogočemu smo uzor drugim gradovima. Za to postoje debeli argumenti i razlozi. Istovremeno, svjesni smo one stare mudrosti koja kaže:“ Sama hvala niš ne vala!“  Nedavno smo dobili veliku potvrdu onog što mi u Varaždinu već godinama ističemo. Naime, svjetska organizacija SUPERBRANDS, odnosno njena podružnica u Hrvatskoj  Superbrands  Croatia za 2009. godinu dodijelila je Gradu Varaždinu i našoj najvećoj turističkom manifestaciji Špancirfestu status Superbranda. Ovogodišnje vijeće Superbrands Croatia 2009, kojeje činilo 65 stručnih članovanovate čak 20000 potrošača, u iznimnojkonkurencijiod 1000 finalista, izabralo je tržišnu markeVaraždin i  ŠPANCIRFEST  među najjače tržišne marke u Hrvatskoj. Uzorak je stvarno respektabilan, 1000 finalista i anketa među 20 tisuća potrošača! Velika je to potvrda da je Varaždin jako ime, ime uz koje se vežu pozitivne asocijacije, ime koje nosi snažnu tržišnu vrijednost. Sjećam se kad smo prije nekoliko godina krenuli u projekt brandiranja grada, odnosno tržišnog jačanja pozicije Varaždina. U međuvremenu smo došli do prepoznatljivog vizualnog rješenja, animirani film „Čarobna škrinja“ odlično je plasiran i prihvaćen. Međutim uz sve te marketinške napore ne bismo postigli cilj da nemamo sadržaj koji, uvjetno rečeno, prodajemo javnosti. Slobodne zone, komunalna infrastruktura, obrazovanje, informatizacija, sportska dvorana i svi drugi veliki projekti koje smo proteklih godina ostvarili taj su sadržaj koji smo uklopili u prepoznatljivu sliku Varaždina, njegov imidž, u njegov Superbrand. Od sada, uz sve što predstavlja Varaždin možemo staviti poznatu i prepoznatljivu zlatnu markicu pomoću koje ljudi u svim dijelovima Svijeta mogu prepoznati da se radi i nečem vrijednom i kvalitetnom. Status je dodijeljen na rok od dvije godine, ne sumnjam da će nakon toga biti stroga provjera koliko smo uspjeli zadržati postojeću kvalitetu.
ivancehok @ 11:23 |Komentiraj | Komentari: 17 | Prikaži komentare
petak, ožujak 27, 2009
Skupina učenika Srednje škole Izidora Kršnjavog iz Našica posjetila je Varaždin prošlog tjedna. U programu pod nazivom "Jedan radni dan u Varaždinu" uglavnom maturanti te škole mogli su upoznati naš grad, od posjete Vindiji, Starom gradu, Sportskoj dvorani, centru grada i Fakultetu organizacije i informatike. Kakav je dojam ostavio Varaždin na njih najbolje svjedoče njihove riječi. Jedan od sastavaka napisala je Maja iz četvrtog razreda.





Varaždin
 
            Ovaj puta putovali smo «spejs šatlom», što naravno samo po sebi podrazumijeva ugodan i brz put do odredišta. Za dobru atmosferu smo se sami pobrinuli, mi, taj famozni četvrti jezične, napokon na okupu (iako nažalost ne u potpunosti), ali i dalje raspjevan i vesel i spreman za akciju.
            Vrijeme nam je opet prkosilo, ali mi se nismo dali smetati.
Stigli smo u Varaždin. Opet sam se zaljubila. Grad me je doslovno oborio s nogu.
Uživala sam. Iako su nas ovaj puta, osim razgledavanja i uživanja, čekale i neke malo ozbiljnije zadaće.
Posjet Vindiji, one tri kravice što su nas dočekale na ulazu, pogoni i stručnjaci i bijela odijela, i epruvete koje se napuhuju u bočice, i mlijeko i sir, i prezentacija, i doručak i nevjerojatna gostoljubivost. Sve je to Vindija. 





Dobro raspoloženi krenuli smo u posjet dvorani. Velika je..ogromna… i ima šarene zidove. Čak i narančaste. To me se posebno dojmilo. Stopila sam se kao kameleon. Nevjerojatna užitak.
Jeli smo u restoranu. I to ne bilo kakvom već VIP restoranu. Da, da. I hrana je bila odlična i pogled je bio odličan, ma sve je tog dana bilo odlično.
Razmišljala sam često o odlasku u Varaždin, o studiranju tamo. Međutim, sve mi je to bilo poprilično nepoznato, i nisam bila sigurna što da mislim i kako da se točno postavim prema toj mogućnosti.
Po povratku iz dvorane, razgledavali smo grad iz autobusa.
I tada sam ugledala studentski dom, moja druga ljubav tog dana. Nije bilo uopće dileme, znala sam da uskoro želim tamo boraviti.





Došli smo na FOI. Iako me informatika sama po sebi ne zanima, posjet FOI-u stvorio je u meni novi, drukčiji pogled na studentski život u tom gradu.
Grad je sam po sebi nevjerojatno napredan, pun je novih mogućnosti, građani su gostoljubivi, oni cijene ono što imaju i uživaju u tome. To se odražava na cijelu zajednicu koja savršeno funkcionira.
Takav im je također i odnos prema studentima. Studentski kolektiv toliko me je ugodno iznenadio, uvjeti koji im se pružaju, pomoć pri postizanju uspjeha, ma sve nevjerojatno dobro organizirano.
Unatoč cjelokupnoj situaciji u zemlji, lijepo je znati kako ipak postoje mjesta koja dobro funkcioniraju, mjesta koja pružaju dobru budućnost, budućnost bez toliko nasilja. Budućnost u kojoj se može radovati.
Ni sama vam ne mogu opisati koliko mi je drago što sam upoznala tu stranu Varaždina.
Sada je u meni nestao sav onaj strah od nepoznatog i neke sumnja u istinitost uopće postojanja grada kao takvog. 





Tko, zna, možda, a rekla bih i najvjerojatnije, za koji mjesec i sama budem jedna od novih Varaždinka. Jako mi se sviđa ta ideja.
            Nisam se previše emotivno opraštala od grada, osjećala sam da ćemo se uskoro ponovno vidjeti.
Još jedan izlet bio je pri kraju. Neki kažu možda zadnji. Ja se još nekako nadam da ipak nije.
Put kući bio je raspjevan i vesel. Već dugo se nismo toliko dobro slagali međusobno. Možda zato jer smo svjesni da je kraj blizu. Ma uzrok nije uopće bitan. Ono što je bitno da je posjet Varaždinu bio jedno od, bar za mene, najinspirirajućih i najveselijih putovanja dosada.
 
Maja Matković 4. JG
 

 

ivancehok @ 10:04 |Komentiraj | Komentari: 14 | Prikaži komentare
 
Index.hr
Nema zapisa.