Internet dnevnik gradonačelnika Grada Varaždina
Ivan Čehok
Blog - kolovoz 2009
srijeda, kolovoz 12, 2009

Čak i da imamo dugoročno povoljnu strukturu fiskalnih prihoda, valja reći da ostali izvori prihoda kojima smo punili ogromne viškove rashoda naprosto presušili, odnosno da smo ih gotovo iscrpili. U svih ovih deset godina propustili smo priliku odrediti što su to društvene dragocjenosti od kojih se ne odvajamo ni pod koju cijenu. Neko se vrijeme zapadni svijet zabavljao grotesknim Boratovim prikazom Kazahstana. No, imao sam prigode posjetiti tu zemlju: sva prirodna bogatstva kao i nacionalna gospodarska dobra otvorena su za međunarodna ulaganja i trgovinu ali je uvjet da u strukturi vlasništva pretežiti dio ostane u vlasništvu državnoga fonda. O slovenskim ograničenjima, zakonskim i običajnim, u stranim privatizacijskim ulaganjima, napose kad se radi o bankarskom sustavu te energetici i prometu u širem smislu, već je sve rečeno. Lapidarno i egzemplarno, podsjetit ću na frapantan događaj netom nakon ulaska MOL-a u INU: na preuređenim benzinskim postajama po Hrvatskoj mađarski su stolari i majstori postavljali mađarski namještaj… Sva je sreća da mobitelima ne razgovaramo njemački ili švedski (prigovore da se takvim stavovima iznosi ekonomski nacionalizam ili izolacionizam uopće nema smisla komentirati, neka takvi „kozmopoliti“ razmisle kako pobijediti na natječaju u primjerice Sloveniji).

No, svih ovih godina prihodi su nekako namaknuti pa evo i ovih dana se na izvoran način prikupljaju pod naslovom solidarnosti. Pogledajmo, međutim, na što smo trošili svih ovih deset godina i to upravo one rashode kojima smo opravdavali deficite. Po načelu value for money, očito su upravo ti rashodi i pokazatelj društvene svijesti, odnosno ljestvice društvenih vrijednosti ostvarenih u tzv. kapitalnim ulaganjima. Uz svaku od njih navest ću primjer Irske. Riječ je o zemlji koja nam se najčešće nudila kao uzor, budući da je od jedne od zaostalijih i siromašnijih europskih država ostvarivala najveće stope rasta premda je kao i Hrvatska bila uvozno ovisna ekonomija, imala premalu stopu industrijskoga rasta i zapuštenu tehnološku infrastrukturu, velik udio staračkoga seoskog stanovništva te, naročito, iznimno nepovoljnu obrazovnu strukturu s preko 40% građana samo sa završenom osnovnom školom

1. Auto-ceste. Ulaganja javnih sredstava u cestovnu infrastrukturu prati mitomanske hiperbole o neimarstvu. Reći da je u 21. stoljeću pokazatelj gospodarske i financijske ingenioznosti nacije sposobnost da se izgradi auto-cesta otprilike je slično kao da smo se početkom 20. stoljeća hvastali kako znamo graditi pruge. Europske nacije gradile su auto-ceste desetljećima prije, ali je recimo Njemačka prvo uložila u strojogradnju kako bi gradila svojim strojevima. Hrvatska nema snažnu industriju pa je cestogradnja kapitalnointenzivna, tvrtke su uvozile na leasing skupe strojeve s dugim vijekom amortizacije. Ostavimo po strani što se troškovi te izgradnje financiraju i iz cijene goriva kao i da plaćamo jednu od najskupljih cestarina u Europi pa velik dio prometa i dalje teče magistralnim cestama, primjerice Podravskom magistralom. U javnosti se ne otvara rasprava o računicama multiplikativnih prihoda, odnosno uopće jesmo li iskoristili faktore multiplikacije u srednjoročnom razdoblju, o čemu je uvjerljivo pisao D. Novotny. Primjerice, samo kao pitanje: neka mi netko pokaže koliko je to novih proizvodnih ili logističkih kompleksa napravljeno od Zagreba do Splita, koliko primjerice novih turističkih ili zabavnih parkova, hotelskih ili golf kompleksa? No, da se pogrešno ne razumijemo: čak i bez jasne računice krajnjih multiplikativnih učinaka izgradnje A1, svrsishodnost te prometnice ne osporavamo, ali nitko nikada nije objasnio zašto nastavljamo od Ploča do juga te gradimo i Pelješki most, još pak manje kako će se gospodarski iskoristiti auto-cesta Zagreb-Sisak ili Zagreb-Koprivnica u srednjoročnom razdoblju? O mišljenju prometnih stručnjaka na temelju europskih iskustava da je bolje više ulagati u željezničku mrežu umjesto u auto-ceste ovom prilikom neću ni govoriti. Na kraju, javnost bi trebali biti upoznata i s time da izgradnjom auto-cesta nismo povećali sigurnost prometa kao i nalazima uglednih europskih prometnih institucija da su ostale hrvatske državne ceste u lošem stanju.

Za razliku od Hrvatske, Irska ima samo 120 kilometara auto-cesta, ali danas gradi tzv. inteligentnu ili digitalnu auto-cestu, broadband internetske veze diljem zemlje što stvara infrastrukturu za ubrzani razvitak novih tehnologija. Ta infrastrukturna ulaganja zahtijevaju više visokoobrazovanih stručnjaka i snažno privlače strana ulaganja u tehnoparkovima i industrijskim zonama. Neke druge zemlje provele su javne radove u telekomunikacijskom sektoru (Estonija) ili pak u energetskom sustavu (Španjolska, Francuska)

ivancehok @ 08:30 |Komentiraj | Komentari: 22 | Prikaži komentare
utorak, kolovoz 4, 2009
U nekoliko ću blogova prepričati svoje rasprave o proračunima od 2000. do danas.
U svojih desetak saborskih godina, počevši od prvoga proračuna u ožujku 2000. godine, koji je trebao biti korizmeni, ne samo po vremenu donošenja nego i po prisili na post i nemrs te askezu u javnoj potrošnji, stalno iznova u raspravama slušam papagajsko ponavljanje da državni kao i javni proračuni općenito previše troše, odnosno da trošimo i ono što nismo privrijedili. Narodskim jezikom što obično metajezike svodi na razumljivu metaforiku – kad je bilo (makar i prividno) obilje gostili smo se kao age i begovi, pojeli smo i ono što smo proizveli i donijeli na stol i ono što nije naše i ono što će tek uroditi plodom sljedećim generacijama (ironijski obrat u metaforici pojačan je vjerojatnom sumnjom da i taj stol za koji smo posjeli nismo sami proizveli, nego je uvezen). Proračunske rupe ili pak neuravnoteženosti između prihodovne i rashodovne strane krpali smo i izravnavali, i lijeva i desna vlada, kojekakvom statističkom ekvilibristikom kad već nisu pomogla tri osnovna modela: a) privatizacija državne imovine bez obzira na konjunkturne razloge; b) prodaja imovine i c) zaduživanje, pretežito vanjsko. U ostrašćenim stranačkim raspravama prilikom donošenja proračuna, bez obzira na to tko činio većinu, obično se pristupalo deficitu kao vrijednosti per se, premda je svakom tko iole poznaje ekonomiju jasno da je deficit prije instrument za postizanje određenih gospodarskih i društvenih interesa nego nešto što samo po sebi treba izračunavati na zadnju decimalu. Ali je daleko zbog čega nastaje.
Stoga, ako se i ne upustimo u objašnjavanje na koji se način deficit uračunavao u proračunske prihode, svakako valja vidjeti koje su to društvene skupine ili pak subjekti najizdašniji platiše u prihodovnoj strukturi proračuna, što jednostavno znači izmjeriti fiskalni kapacitet onih koji rade i stvaraju društvena dobra. Opće je poznato da Hrvatska ima iznimno nepovoljnu strukturu radnoaktivnoga stanovništva, odnosno da otprilike 1,4 zaposlenih hrani jednoga umirovljenika, što će se pogoršati trendovski zbog negativnih demografskih kretanja i starenja stanovništva. U strukturi pak nezaposlenih imamo znatno viši prosjek mladih ljudi nego u zemljama EU. Pridodamo li tome podatke da u nekim od važnijih urbanih regionalnih središta, koja su obično generatori gospodarskoga razvitka regija, imamo i stopu nezaposlenosti što prelazi 20% onda je jasno da slaba fiskalna osnova zahtijeva i jaku socijalnu potporu pa su krajnje posljedice neuravnoteženosti u prihodima i rashodima još teže. Zanimljivo je i to, ali nisam siguran da je ikada bilo predmet stručne analize, da neke od sredina što ih javnost doživljava kao perspektivnije od drugih, primjerice Zadar, imaju nisku stopu zaposlenosti kao i to da općenito gradovi u Primorju i Dalmaciji imaju nižu stopu zaposlenosti stanovništva. O neutralnome porezu kao što je porez na dodanu vrijednost kao fiskalnom prihodu možemo prije govoriti kao o potvrdi gospodarskih kretanja napose uzmemo li kao osnovnu činjenicu da se većinom naplaćuje pri uvozu, što samo dokazuje tvrdnju da je hrvatska ekonomija uvozno a ne izvozno orijentirana.
Posebno je zanimljivo da se deset godina šapuće o potrebi pravednije oporezivanja imovine uvođenjem tzv. imovinskoga poreza, no da i to šaputanje umukne kad se spomenu moguće socijalne konzekvencije toga poreza. Pritom je sasvim jasno da je imovinski porez još uvijek najbolji ili najmanji loš način razlikovanja građana po bogatstvu jer porezno razrezuje vrijednost i količinu imovine. Čudno je da barem lijeva vlada nije uvela taj porez.
ivancehok @ 08:29 |Komentiraj | Komentari: 13 | Prikaži komentare
 
Index.hr
Nema zapisa.