Internet dnevnik gradonačelnika Grada Varaždina
Ivan Čehok
Blog
utorak, kolovoz 4, 2009
U nekoliko ću blogova prepričati svoje rasprave o proračunima od 2000. do danas.
U svojih desetak saborskih godina, počevši od prvoga proračuna u ožujku 2000. godine, koji je trebao biti korizmeni, ne samo po vremenu donošenja nego i po prisili na post i nemrs te askezu u javnoj potrošnji, stalno iznova u raspravama slušam papagajsko ponavljanje da državni kao i javni proračuni općenito previše troše, odnosno da trošimo i ono što nismo privrijedili. Narodskim jezikom što obično metajezike svodi na razumljivu metaforiku – kad je bilo (makar i prividno) obilje gostili smo se kao age i begovi, pojeli smo i ono što smo proizveli i donijeli na stol i ono što nije naše i ono što će tek uroditi plodom sljedećim generacijama (ironijski obrat u metaforici pojačan je vjerojatnom sumnjom da i taj stol za koji smo posjeli nismo sami proizveli, nego je uvezen). Proračunske rupe ili pak neuravnoteženosti između prihodovne i rashodovne strane krpali smo i izravnavali, i lijeva i desna vlada, kojekakvom statističkom ekvilibristikom kad već nisu pomogla tri osnovna modela: a) privatizacija državne imovine bez obzira na konjunkturne razloge; b) prodaja imovine i c) zaduživanje, pretežito vanjsko. U ostrašćenim stranačkim raspravama prilikom donošenja proračuna, bez obzira na to tko činio većinu, obično se pristupalo deficitu kao vrijednosti per se, premda je svakom tko iole poznaje ekonomiju jasno da je deficit prije instrument za postizanje određenih gospodarskih i društvenih interesa nego nešto što samo po sebi treba izračunavati na zadnju decimalu. Ali je daleko zbog čega nastaje.
Stoga, ako se i ne upustimo u objašnjavanje na koji se način deficit uračunavao u proračunske prihode, svakako valja vidjeti koje su to društvene skupine ili pak subjekti najizdašniji platiše u prihodovnoj strukturi proračuna, što jednostavno znači izmjeriti fiskalni kapacitet onih koji rade i stvaraju društvena dobra. Opće je poznato da Hrvatska ima iznimno nepovoljnu strukturu radnoaktivnoga stanovništva, odnosno da otprilike 1,4 zaposlenih hrani jednoga umirovljenika, što će se pogoršati trendovski zbog negativnih demografskih kretanja i starenja stanovništva. U strukturi pak nezaposlenih imamo znatno viši prosjek mladih ljudi nego u zemljama EU. Pridodamo li tome podatke da u nekim od važnijih urbanih regionalnih središta, koja su obično generatori gospodarskoga razvitka regija, imamo i stopu nezaposlenosti što prelazi 20% onda je jasno da slaba fiskalna osnova zahtijeva i jaku socijalnu potporu pa su krajnje posljedice neuravnoteženosti u prihodima i rashodima još teže. Zanimljivo je i to, ali nisam siguran da je ikada bilo predmet stručne analize, da neke od sredina što ih javnost doživljava kao perspektivnije od drugih, primjerice Zadar, imaju nisku stopu zaposlenosti kao i to da općenito gradovi u Primorju i Dalmaciji imaju nižu stopu zaposlenosti stanovništva. O neutralnome porezu kao što je porez na dodanu vrijednost kao fiskalnom prihodu možemo prije govoriti kao o potvrdi gospodarskih kretanja napose uzmemo li kao osnovnu činjenicu da se većinom naplaćuje pri uvozu, što samo dokazuje tvrdnju da je hrvatska ekonomija uvozno a ne izvozno orijentirana.
Posebno je zanimljivo da se deset godina šapuće o potrebi pravednije oporezivanja imovine uvođenjem tzv. imovinskoga poreza, no da i to šaputanje umukne kad se spomenu moguće socijalne konzekvencije toga poreza. Pritom je sasvim jasno da je imovinski porez još uvijek najbolji ili najmanji loš način razlikovanja građana po bogatstvu jer porezno razrezuje vrijednost i količinu imovine. Čudno je da barem lijeva vlada nije uvela taj porez.
ivancehok @ 08:29 |Komentiraj | Komentari: 13 | Prikaži komentare
 
Index.hr
Nema zapisa.