Internet dnevnik gradonačelnika Grada Varaždina
Ivan Čehok
Blog
srijeda, kolovoz 12, 2009

Čak i da imamo dugoročno povoljnu strukturu fiskalnih prihoda, valja reći da ostali izvori prihoda kojima smo punili ogromne viškove rashoda naprosto presušili, odnosno da smo ih gotovo iscrpili. U svih ovih deset godina propustili smo priliku odrediti što su to društvene dragocjenosti od kojih se ne odvajamo ni pod koju cijenu. Neko se vrijeme zapadni svijet zabavljao grotesknim Boratovim prikazom Kazahstana. No, imao sam prigode posjetiti tu zemlju: sva prirodna bogatstva kao i nacionalna gospodarska dobra otvorena su za međunarodna ulaganja i trgovinu ali je uvjet da u strukturi vlasništva pretežiti dio ostane u vlasništvu državnoga fonda. O slovenskim ograničenjima, zakonskim i običajnim, u stranim privatizacijskim ulaganjima, napose kad se radi o bankarskom sustavu te energetici i prometu u širem smislu, već je sve rečeno. Lapidarno i egzemplarno, podsjetit ću na frapantan događaj netom nakon ulaska MOL-a u INU: na preuređenim benzinskim postajama po Hrvatskoj mađarski su stolari i majstori postavljali mađarski namještaj… Sva je sreća da mobitelima ne razgovaramo njemački ili švedski (prigovore da se takvim stavovima iznosi ekonomski nacionalizam ili izolacionizam uopće nema smisla komentirati, neka takvi „kozmopoliti“ razmisle kako pobijediti na natječaju u primjerice Sloveniji).

No, svih ovih godina prihodi su nekako namaknuti pa evo i ovih dana se na izvoran način prikupljaju pod naslovom solidarnosti. Pogledajmo, međutim, na što smo trošili svih ovih deset godina i to upravo one rashode kojima smo opravdavali deficite. Po načelu value for money, očito su upravo ti rashodi i pokazatelj društvene svijesti, odnosno ljestvice društvenih vrijednosti ostvarenih u tzv. kapitalnim ulaganjima. Uz svaku od njih navest ću primjer Irske. Riječ je o zemlji koja nam se najčešće nudila kao uzor, budući da je od jedne od zaostalijih i siromašnijih europskih država ostvarivala najveće stope rasta premda je kao i Hrvatska bila uvozno ovisna ekonomija, imala premalu stopu industrijskoga rasta i zapuštenu tehnološku infrastrukturu, velik udio staračkoga seoskog stanovništva te, naročito, iznimno nepovoljnu obrazovnu strukturu s preko 40% građana samo sa završenom osnovnom školom

1. Auto-ceste. Ulaganja javnih sredstava u cestovnu infrastrukturu prati mitomanske hiperbole o neimarstvu. Reći da je u 21. stoljeću pokazatelj gospodarske i financijske ingenioznosti nacije sposobnost da se izgradi auto-cesta otprilike je slično kao da smo se početkom 20. stoljeća hvastali kako znamo graditi pruge. Europske nacije gradile su auto-ceste desetljećima prije, ali je recimo Njemačka prvo uložila u strojogradnju kako bi gradila svojim strojevima. Hrvatska nema snažnu industriju pa je cestogradnja kapitalnointenzivna, tvrtke su uvozile na leasing skupe strojeve s dugim vijekom amortizacije. Ostavimo po strani što se troškovi te izgradnje financiraju i iz cijene goriva kao i da plaćamo jednu od najskupljih cestarina u Europi pa velik dio prometa i dalje teče magistralnim cestama, primjerice Podravskom magistralom. U javnosti se ne otvara rasprava o računicama multiplikativnih prihoda, odnosno uopće jesmo li iskoristili faktore multiplikacije u srednjoročnom razdoblju, o čemu je uvjerljivo pisao D. Novotny. Primjerice, samo kao pitanje: neka mi netko pokaže koliko je to novih proizvodnih ili logističkih kompleksa napravljeno od Zagreba do Splita, koliko primjerice novih turističkih ili zabavnih parkova, hotelskih ili golf kompleksa? No, da se pogrešno ne razumijemo: čak i bez jasne računice krajnjih multiplikativnih učinaka izgradnje A1, svrsishodnost te prometnice ne osporavamo, ali nitko nikada nije objasnio zašto nastavljamo od Ploča do juga te gradimo i Pelješki most, još pak manje kako će se gospodarski iskoristiti auto-cesta Zagreb-Sisak ili Zagreb-Koprivnica u srednjoročnom razdoblju? O mišljenju prometnih stručnjaka na temelju europskih iskustava da je bolje više ulagati u željezničku mrežu umjesto u auto-ceste ovom prilikom neću ni govoriti. Na kraju, javnost bi trebali biti upoznata i s time da izgradnjom auto-cesta nismo povećali sigurnost prometa kao i nalazima uglednih europskih prometnih institucija da su ostale hrvatske državne ceste u lošem stanju.

Za razliku od Hrvatske, Irska ima samo 120 kilometara auto-cesta, ali danas gradi tzv. inteligentnu ili digitalnu auto-cestu, broadband internetske veze diljem zemlje što stvara infrastrukturu za ubrzani razvitak novih tehnologija. Ta infrastrukturna ulaganja zahtijevaju više visokoobrazovanih stručnjaka i snažno privlače strana ulaganja u tehnoparkovima i industrijskim zonama. Neke druge zemlje provele su javne radove u telekomunikacijskom sektoru (Estonija) ili pak u energetskom sustavu (Španjolska, Francuska)

ivancehok @ 08:30 |Komentiraj | Komentari: 22 | Prikaži komentare
 
Index.hr
Nema zapisa.